path: root/talermerchantdemos/blog/articles/hr/shouldbefree.html

<!--#set var="ENGLISH_PAGE" value="/philosophy/shouldbefree.en.html" -->

<!--#include virtual="/server/header.hr.html" -->
<!-- Parent-Version: 1.86 -->

<!-- This file is automatically generated by GNUnited Nations! -->
<title>Zašto bi softver trebao biti slobodan - Projekt GNU - Zaklada za slobodan
softver</title>

<!--#include virtual="/philosophy/po/shouldbefree.translist" -->
<!--#include virtual="/server/banner.hr.html" -->
<h2>Zašto bi softver trebao biti slobodan</h2>

<p>
napisao <a href="http://www.stallman.org/"><strong>Richard
Stallman</strong></a></p>
<h3 id="introduction">Uvod</h3>
<p>
Postojanje slobodnog softvera neizbježno postavlja pitanje o tome kako bi
trebalo donositi odluke o njegovom korištenju. Na primjer, pretpostavimo da
jedna osoba koja ima primjerak nekog programa sretne drugu osobu koja bi
također željela primjerak tog programa. U mogućnosti su kopirati taj
program; tko bi trebao odlučiti hoće li to i učiniti? Dotične osobe? Ili
treća strana, koju nazivamo &ldquo;vlasnikom&rdquo;?</p>
<p>
   Razvijatelji softvera u razmatranju ovih pitanja uglavnom kreću od
pretpostavke da se odgovor temelji na kriteriju najveće moguće dobiti za
razvijatelja. Politička moć poslovnih krugova dovela je do toga da vlasti
usvoje i ovaj kriterij i odgovor kojeg su predložili razvijatelji: da
program ima vlasnika, tipično neku korporaciju povezanu s njegovim razvojem.</p>
<p>
   Želio bih isto pitanje razmotriti na temelju drugačijeg kriterija: napretka
i slobode javnosti općenito.</p>
<p>
   Odgovor na ovo ne može nam dati trenutni zakon&mdash;zakon bi trebao biti
prilagođen etici, a ne obratno. Odluku o tom pitanju ne može donijeti ni
trenutna praksa, premda bi mogla predložiti moguće odgovore. Jedini način na
koji se može donijeti odluka je pogledati na čiju je korist i na čiju štetu
priznavanje vlasništva nad softverom, zašto i u kojoj mjeri. Drugim
riječima, trebali bismo izvršiti analizu odnosa cijene i dobrobiti za
društvo kao cjelinu, uzimajući u obzir osobnu slobodu kao i proizvodnju
materijalnih dobara.</p>
<p>
   U ovom eseju opisat ću učinak vlasništva i pokazati da je takav ishod
štetan. Moj zaključak je da programeri imaju dužnost poticati druge da
dijele, dalje distribuiraju, proučavaju i poboljšavaju softver kojeg pišu:
drugim riječima, da pišu <a
href="/philosophy/free-sw.html">&ldquo;slobodan&rdquo; softver</a>.<a
href="#f1">(1)</a></p>

<h3 id="owner-justification">Kako vlasnici opravdavaju svoju moć</h3>
<p>
   Oni koji imaju koristi od sadašnjeg sustava, u kojem programi predstavljaju
imovinu, iznose dva razloga kojima podupiru svoje zahtjeve za vlasništvom
nad programima: emocionalni razlog i ekonomski razlog.</p>
<p>
   Emocionalni razlog glasi ovako: &ldquo;Ulažem svoj znoj, svoje srce i dušu u
ovaj program. Njega stvaram <em>ja</em>, on je <em>moj</em>!&rdquo;</p>
<p>
   Ovaj razlog ne zahtijeva ozbiljno pobijanje. Osjećaj privrženosti je osjećaj
kojeg programeri mogu njegovati kad im odgovara; nije
neizbježan. Pogledajmo, na primjer, koliko rado isti ti programeri za plaću
uobičajeno prepišu sva prava na neku veliku korporaciju; emocionalna
privrženost tajnovito nestane. Suprotno tome, pogledajmo kako veliki
umjetnici srednjeg vijeka nisu stavljali na svoja djela ni svoje ime. Njima
ime umjetnika nije bilo važno. Ono što je bilo važno je to da je djelo bilo
napravljeno&mdash;i svrha kojoj će služiti. To gledište prevladavalo je
stoljećima.</p>
<p>
   Ekonomski razlog glasi ovako: &ldquo;Želim se obogatiti (obično neprecizno
opisano kao &lsquo;zaraditi za život&rsquo;), a ako mi ne dozvolite da se
obogatim programiranjem, onda neću programirati. Svi drugi su kao i ja,
dakle nitko nikada neće programirati. Stoga nećete uopće imati
programa!&rdquo; Ova je prijetnja obično umotana kao prijateljski savjet
mudrih.</p>
<p>
   Kasnije ću objasniti zašto je ova prijetnja varka. Najprije se želim
pozabaviti implicitnom pretpostavkom koja je vidljivija u drugačijem izboru
riječi kojima se izražava ovaj razlog.</p>
<p>
   Ovaj izraz započinje usporedbom društvene korisnosti vlasničkog programa s
onim kada nemamo nikakvog programa, a zatim zaključuje da ja razvoj
vlasničkog softvera, u cjelini, koristan i da bi ga trebalo
poticati. Zabluda je ovdje u usporedbi samo dva ishoda&mdash;situaciji s
vlasničkim softverom nasuprot situaciji bez ikakvog softvera&mdash;i
pretpostavljanja da ne postoje druge mogućnosti.</p>
<p>
   U sustavu softverskih autorskih prava, razvoj softvera se obično povezuje s
postojanjem vlasnika koji kontrolira korištenje softvera. Sve dok ta veza
postoji, često smo suočeni s izborom između vlasničkog softvera i
ničega. Međutim, ova veza nije nerazdvojiva niti neizbježna; ona je
posljedica određene društveno-pravne političke odluke koju preispitujemo:
odluke da postoje vlasnici. Izražavanje izbora kao ovog između vlasničkog
softvera nasuprot nikakvom softveru vapi za preispitivanjem. </p>

<h3 id="against-having-owners">Argument protiv postojanja vlasnika</h3>
<p>
   Pitanje koje se nameće je &ldquo;Treba li razvoj softvera biti povezan s
postojanjem vlasnika koji ograničavaju njegovo korištenje?&rdquo;</p>
<p>
   Da bismo donijeli odluku o ovome, moramo procijeniti kakav učinak na društvo
ima svaka od ovih dviju radnji <em>neovisno jedna o drugoj</em>: učinak
razvijanja softvera (neovisno o njegovim uvjetima distribucije) i učinak
ograničavanja njegovog korištenja (pretpostavljajući da je softver već
razvijen). Ako je jedna od ovih radnji korisna, a druga je štetna, bilo bi
bolje da ih razdvojimo i činimo samo onu korisnu.</p>
<p>
   Drugačije rečeno, ako je ograničavanje distribuiranja programa koji je već
razvijen štetno za društvo općenito, tada će etički razvijatelj softvera
odbaciti mogućnost da to čini.</p>
<p>
   Da bismo odredili učinak ograničavanja dijeljenja, trebamo usporediti
vrijednost za društvo koju ima ograničeni (tj. vlasnički) program s onom
vrijednošću koju ima isti takav program koji je dostupan svima. Ta znači
usporediti dva moguća svijeta.</p>
<p>
   Ova analiza također rješava i jednostavan protuargument, koji se ponekad
iznosi, da je &ldquo;korist koju ima susjed kojem damo kopiju nekog programa
poništena štetom učinjenom vlasniku.&rdquo; Ovaj protuargument pretpostavlja
da su i šteta i korist jednako velike. Analiza uključuje usporedbu ovih
veličina, te pokazuje da je korist mnogo veća.</p>
<p>
   Da rasvijetlimo ovaj argument, primijenimo ga na drugo područje: izgradnju
ceste.</p>
<p>
   Bilo bi moguće financirati izgradnju svih cesta naplatom cestarine. To bi
zahtijevalo da imamo naplatne kućice na svim raskrižjima. Takav bi sustav
pružio velik poticaj za poboljšavanje cesta. Imao bi također i svojstvo
uzrokovanja da korisnici bilo koje ceste plaćaju za tu cestu. Međutim,
naplatna kućica je umjetna prepreka glatkom odvijanju prometa&mdash;umjetna,
jer nije posljedica toga kako ceste ili automobili funkcioniraju. </p>
<p>
   Uspoređujući slobodne ceste i ceste s naplatom cestarine, otkrivamo da su
(ako je sve ostalo jednako) ceste bez naplatnih kućica jeftinije za
izgradnju, jeftinije za upravljanje, sigurnije i učinkovitije.<a
href="#f2">(2)</a> U siromašnoj zemlji, cestarine mogu učiniti ceste
nedostupne mnogim građanima. Ceste bez naplatnih kućica stoga nude više
dobrobiti društvu za nižu cijenu; bolje su za društvo. Stoga, društvo bi
trebalo odabrati financirati ceste na drugačiji način, a ne naplatnim
kućicama. Korištenje cesta, jednom kad su izgrađene, mora biti slobodno.</p>
<p>
   Kada zagovornici naplatnih kućica predlažu njihovo korištenje <em>samo</em>
kao način prikupljanja sredstava, oni iskrivljuju izbor koji je
dostupan. Naplatne kućice zaista prikupljaju sredstva, no čine i nešto
drugo: u suštini, one degradiraju cestu. Cesta s naplatom cestarine nije
tako dobra kao slobodna cesta; dobivanje tehnički savršenijih cesta ne mora
biti poboljšanje ako to znači zamjenjivanje slobodnih cesta onima s naplatom
cestarine.</p>
<p>
   Naravno, izgradnja slobodne ceste ipak košta, što javnost mora nekako
platiti. Međutim, to ne podrazumijeva neizbježnost naplatnih kućica. Mi,
koji ionako moramo platiti, dobit ćemo više za naš novac kupujući slobodnu
cestu.</p>
<p>
   Ne kažem da je lošije imati cestu s naplatom cestarine nego uopće ne imati
cestu. To bi bila istina kada bi cestarina bila toliko visoka da bi rijetko
tko mogao koristiti tu cestu&mdash;no to nije naročito vjerojatna politika
onih koji naplaćuju cestarine. Međutim, dokle god naplatne kućice uzrokuju
značajno rasipanje i neugodnost, bolje je skupiti novčana sredstva na manje
ometajući način.</p>
<p>
   Kako bih primijenio isti argument na razvoj softvera, sada ću pokazati da
postojanje &ldquo;naplatnih kućica&rdquo; za korisne softverske programe
društvo skupo stoji: to čini programe skupljima za izradu, skupljima za
distribuciju i manje ugodnima i učinkovitima za korištenje. Iz toga slijedi
da izradu programa treba poticati na neki drugi način. Zato ću objasniti
druge načine poticanja i (do mjere koja je potrebna) financiranja razvoja
softvera.</p>

<h4 id="harm-done">Šteta koju nanosi opstrukcija softvera</h4>
<p>
   Razmotrimo na trenutak da je program razvijen i da su svi nužni troškovi za
njegov razvoj plaćeni; sada društvo treba izabrati hoće li ga učiniti
vlasničkim ili dozvoliti slobodno dijeljenje i korištenje. Pretpostavimo da
je postojanje programa i njegova dostupnost poželjna stvar.<a
href="#f3">(3)</a></p>
<p>
   Ograničenja distribucije i mijenjanja programa ne mogu olakšati njegovo
korištenje. Oni mogu samo stvarati smetnju. Učinak stoga može biti samo
negativan. No, koliko? I kakve vrste?</p>
<p>
   Tri različite razine materijalne štete dolaze od takve opstrukcije:</p>

<ul>
<li>Manje ljudi koristi program.</li>

<li>Nitko od korisnika ne može prilagoditi ili ispraviti program.</li>

<li>Drugi razvijatelji ne mogu učiti iz programa niti temeljiti novo djelo na
njemu.</li>
</ul>

<p>
   Svaka razina materijalne štete ima prateći oblik psihosocijalne štete. Ovo
se odnosi na posljedice koje ljudske odluke imaju na njihove buduće
osjećaje, stavove i sklonosti. Ove promjene u načinu razmišljanja ljudi će
zatim imati daljnje posljedice na njihove odnose sa sugrađanima, a mogu
imati i materijalne posljedice.</p>
<p>
   Ove tri razine materijalne štete rasipaju dio vrijednosti kojom je program
mogao doprinijeti, no ne mogu je potpuno poništiti. Ukoliko rasipaju gotovo
svu vrijednost programa, onda pisanje programa nanosi štetu društvu
maksimalno u visini truda uloženog u pisanje programa. Nedvojbeno, program
koji je profitabilan za prodaju mora pružiti neku izravnu materijalnu
korist.</p>
<p>
   Međutim, uzimajući u obzir prateću psihosocijalnu štetu, nema granica šteti
koju razvoj vlasničkog softvera može učiniti.</p>

<h4 id="obstructing-use">Opstrukcija korištenja programa</h4>
<p>
   Prva razina štete ometa jednostavno korištenje programa. Trošak kopije
programa je gotovo nula (a taj posao možete platiti i tako da ga sami
odradite), stoga bi na slobodnom tržištu imao cijenu blizu nuli. Naknada za
autorska prava djeluje značajno destimulirajuće na korištenje programa. Ako
je neki široko korišten program vlasnički, daleko manje ljudi će ga
koristiti.</p>
<p>
   Lako je pokazati da je ukupan doprinos programa društvu umanjen ako mu se
odredi vlasnik. Svaki potencijalni korisnik programa, suočen s potrebom da
plati za njegovo korištenje, može izabrati plaćanje ili se može odreći
korištenja programa. Kada korisnik odabere platiti, vrijednost prijenosa
dobara između dviju strana je nula. No svaki put kada netko izabere odreći
se korištenja programa, to šteti toj osobi, a ne donosi dobrobit
nikome. Zbroj negativnih vrijednosti s nulama mora biti negativan.</p>
<p>
   No to ne umanjuje količinu rada koja je potrebna za <em>razvoj</em>
programa. Kao posljedica, učinkovitost cijelog procesa, mjerena
zadovoljstvom korisnika u odnosu na sat rada, smanjena je.</p>
<p>
   Ovo odražava presudnu razliku između kopija programa i automobila, stolica
ili sendviča. Izvan znanstveno-fantastične literature ne postoji uređaj za
kopiranje materijalnih objekata. No programe je jednostavno kopirati; svatko
može proizvesti koliko god kopija je potrebno, uz vrlo malo truda. To ne
vrijedi za materijalne objekte zbog zakona o očuvanju materije: svaka nova
kopija mora biti izrađena od sirovina na isti način na koji je izrađena i
prva kopija.</p>
<p>
   Kod materijalnih objekata, destimuliranje korištenja ima smisla, jer manje
kupljenih objekata znači i manje sirovina i rada potrebnih da bi ih se
izradilo. Istina je da postoji i početni trošak, trošak razvoja, koji se
raspoređuje na količinu proizvodnje. No sve dok je granični trošak
proizvodnje značajan, dodavanje dijela troška razvoja ne čini kvalitativnu
razliku. Isto tako ne zahtijeva ograničenja slobode običnih korisnika.</p>
<p>
   Međutim, nametanje cijene na nešto što bi inače bilo besplatno kvalitativna
je promjena. Središnje nametnuta naknada za distribuciju softvera postaje
snažno destimulirajuća.</p>
<p>
   Štoviše, središnja proizvodnja kakva se sada prakticira neučinkovita je čak
i kao sredstvo isporuke primjeraka softvera. Ovaj sustav uključuje
stavljanje fizičkih diskova ili kaseta u suvišna pakiranja, slanje velikog
broja njih oko svijeta i njihovog skladištenja za prodaju. Ovaj trošak
prikazan je kao rashod u poslovanju; istina je zapravo da je to dio
rasipanja uzrokovanog vlasništvom.</p>

<h4 id="damaging-social-cohesion">Nanošenje štete društvenoj koheziji</h4>
<p>
   Pretpostavimo da biste i vi i vaš susjed smatrali korisnim upotrebljavati
određeni program. Iz etičke brige za vašeg susjeda, trebali biste osjećati
da će ispravno upravljanje situacijom omogućiti obojici da ga
koristite. Zahtjev da se korištenje programa dozvoli samo jednom od vas, a
spriječi drugom, razdorna je; ni vi niti vaš susjed ne biste ga trebali
smatrati prihvatljivim.</p>
<p>
   Prihvaćanje tipičnog softverskog licenčnog ugovora znači izdaju vašeg
susjeda: &ldquo;Obećajem lišiti svojeg susjeda ovog programa kako bih mogao
imati kopiju za sebe.&rdquo; Ljudi koji čine ovakve izbore osjećaju
unutarnji psihološki pritisak da ih opravdaju, umanjivanjem važnosti
pomaganja svojem susjedu&mdash;stoga trpi javni duh. Ovo je psihološka šteta
udružena s materijalnom štetom kao posljedice destimuliranja korištenja
programa.</p>
<p>
   Mnogi korisnici nesvjesno prepoznaju nepravdu odbijanja dijeljenja, stoga
odlučuju zanemariti licence i zakone i ipak dijeliti programe. No, često
zbog toga osjećaju krivnju. Znaju da moraju kršiti zakone kako bi bili dobri
susjedi, ali i dalje zakone smatraju mjerodavnima, pa zaključuju da je biti
dobar susjed (što oni i jesu) nešto nevaljano i sramotno. To je također
vrsta psihosocijalne štete, no može se izbjeći odlukom da ove licence i
zakoni nemaju moralne vrijednosti.</p>
<p>
   Programeri isto tako trpe psihosocijalnu štetu znajući da mnogim korisnicima
neće biti dozvoljeno korištenje njihovog rada. To dovodi do ciničnog stava
ili do poricanja. Programer može oduševljeno opisivati rad koji smatra
tehnički uzbudljivim; zatim, ako ga upitamo &ldquo;Hoću li ga smjeti
koristiti?&rdquo;, raspoloženje mu splasne i priznaje da je odgovor ne. Kako
bi izbjegao osjećaj obeshrabrenosti, ili će većinu vremena ignorirati ovu
činjenicu ili će usvojiti ciničan stav osmišljen kako bi umanjio njenu
važnost.</p>
<p>
   Od vremena Reagana, najveća nestašica u Sjedinjenim državama nisu tehničke
inovacije, već volja da se zajedno radi za javno dobro. Nema smisla poticati
prvo na štetu ovog drugog.</p>

<h4 id="custom-adaptation">Opstrukcija vlastite prilagodbe programa</h4>
<p>
   Druga razina materijalne štete nemogućnost je prilagodbe programa. Lakoća
mijenjanja softvera jedna je od velikih prednosti nad starijom
tehnologijom. No, većinu komercijalno dostupnog softvera nije moguće
izmijeniti, čak i nakon što ga kupite. Možete ga uzeti ili ostaviti, kao
crnu kutiju&mdash;to je sve.</p>
<p>
   Program kojeg možete pokretati sastoji se od nizova brojeva čije je značenje
nerazgovjetno. Nitko, čak ni dobar programer, ne može jednostavno izmijeniti
brojeve kako bi program radio nešto drugo.</p>
<p>
   Programeri uobičajeno rade s &ldquo;izvornim kodom&rdquo; programa, koji je
pisan u nekom programskom jeziku kao što je Fortran ili C. Programski jezik
koristi imena kako bi se označili podaci koji se koriste i dijelovi
programa, a operacije predstavlja simbolima kao što su &lsquo;+&rsquo; za
zbrajanje i &lsquo;-&rsquo; za oduzimanje. Osmišljen je kako bi pomogao
programerima čitati i mijenjati programe. Ovdje je jedan primjer, program za
izračun udaljenosti između dvije točke u ravnini:</p>

<pre>
     float
     distance (p0, p1)
          struct point p0, p1;
     {
       float xdist = p1.x - p0.x;
       float ydist = p1.y - p0.y;
       return sqrt (xdist * xdist + ydist * ydist);
     }
</pre>
<p>
   Što konkretno izvorni kod predstavlja nije bitno; bitno je da izgleda kao
algebra, a osobi koja poznaje programski jezik bit će smislen i
jasan. Suprotno tome, ovdje je isti taj program u izvršnom obliku, na
računalu koje sam koristio kada sam ovo pisao:
</p>

<pre>
     1314258944      -232267772      -231844864      1634862
     1411907592      -231844736      2159150         1420296208
     -234880989      -234879837      -234879966      -232295424
     1644167167      -3214848        1090581031      1962942495
     572518958       -803143692      1314803317
</pre>

<p>
   Izvorni kod je (barem potencijalno) koristan svakom korisniku programa. No,
većini korisnika nije dozvoljeno imati kopije izvornog koda. Izvorni kod
vlasničkog programa vlasnik uglavnom drži u tajnosti, da netko iz njega ne
bi nešto naučio. Korisnici dobivaju samo datoteke s nerazumljivim brojevima
koje će računalo izvršavati. To znači da samo vlasnik programa može
izmijeniti program.</p>
<p>
   Prijateljica mi je jednom pričala kako je oko šest mjeseci radila kao
programer u jednoj banci, pišući program sličan nečem što je bilo
komercijalno dostupno. Bila je uvjerena da bi, kada bi mogla dobiti izvorni
kod tog komercijalno dostupnog programa, on mogao biti lako prilagođen
njihovim potrebama. Banka je to bila voljna platiti, ali nije joj bilo
dozvoljeno&mdash;izvorni kod bio je tajan. Tako joj je bilo potrebno šest
mjeseci nepotrebnog rada, rada koji se ubraja u BDP no zapravo je uzaludan.</p>
<p>
   Xerox je oko 1977. godine laboratoriju za umjetnu inteligenciju (AI Lab)
<abbr title="Massachusetts Institute of Technology">MIT</abbr>-a poklonio
grafički pisač. Pokretao ga je slobodan softver kojem smo dodali mnogo
zgodnih mogućnosti. Na primjer, softver bi odmah po završetku ispisa
obavijestio korisnika o tome. Svaki put kada je pisač imao neki problem, kao
što je zastoj papira ili potrošen sav papir, softver bi odmah obavijestio
sve korisnike čiji ispis je bio na čekanju. Ove su odlike olakšavale rad bez
zastoja.</p>
<p>
   Kasnije je Xerox dao AI Labu noviji, brži pisač, jedan od prvih laserskih
pisača. Pogonio ga je vlasnički softver koji je radio na odvojenom
namjenskom računalu, tako da nismo mogli dodati ni jednu od naših omiljenih
mogućnosti. Mogli smo urediti da se šalje obavijest o slanju ispisa na
namjensko računalo, ali ne i obavijest kada je ispis završen (a vremenski
razmak između tih dviju radnji bio je značajan). Nije postojao način na koji
bismo mogli doznati kada je ispis zapravo dovršen, mogli smo samo
pretpostavljati. Isto tako nitko nije bio obaviješten o zastoju papira, tako
da je često prolazio i sat vremena prije nego je problem bio otklonjen.</p>
<p>
   Programeri sustava u AI Labu bili su sposobni takve probleme otkloniti,
vjerojatno jednako sposobni kao i sami autori tog programa. Xerox nije bio
zainteresiran za njihovo otklanjanje, a odabrali su da i nas spriječe u
tome, tako da smo bili prisiljeni prihvatiti te probleme, koji nikada nisu
bili riješeni.</p>
<p>
   Većina dobrih programera iskusila je ovu frustraciju. Banka si je mogla
priuštiti pisanje novog programa od početka, no tipičan korisnik, bez obzira
koliko vješt bio, može samo odustati od toga.</p>
<p>
   Odustajanje uzrokuje psihosocijalnu štetu&mdash;duhu
samopouzdanja. Demoralizirajuće je živjeti u kući koju ne možete preurediti
kako bi odgovarala vašim potrebama. To dovodi do rezignacije i
obeshrabrenja, koje se može proširiti i utjecati na druge aspekte nečijeg
života. Ljudi koji se ovako osjećaju nesretni su i ne rade dobro.</p>
<p>
   Zamislite kako bi bilo da se receptima škrtari na način na koji se to čini
sa softverom. Mogli biste reći &ldquo;Kako da promijenim ovaj recept kako
bih izbacio sol?&rdquo;, a glavni kuhar bi odgovorio &ldquo;Kako se
usuđujete vrijeđati moj recept, plod mojeg uma i nepca, pokušavajući
petljati po njemu? Nemate dovoljno znanja da izmijenite moj recept, a da on
nakon toga bude ispravan!&rdquo;</p>
<p>
   &ldquo;Ali moj liječnik kaže da ne smijem jesti sol! Što da učinim? Hoćete
li mi vi ukloniti sol?&rdquo;</p>
<p>
   &ldquo;Rado bih to učinio; moja naknada je samo 50&nbsp;000 dolara.&rdquo;
Budući da vlasnik ima monopol na izmjene, naknada ima tendenciju biti
visoka. &ldquo;Međutim, trenutno nemam vremena. Zauzet sam narudžbom da
osmislim novi recept za brodski kolač za Ministarstvo pomorstva. Bit ću u
mogućnosti posvetiti vam se za približno dvije godine.&rdquo;</p>

<h4 id="software-development">Opstruiranje razvoja softvera</h4>
<p>
   Treća razina materijalne štete pogađa razvoj softvera. Razvoj softvera je
bio evolucijski proces, gdje bi neka osoba uzela neki postojeći program i
ponovno napisala neke njegove dijelove za jedan mogući ishod, zatim bi druga
osoba ponovno napisala neke dijelove kako bi dodala drugi mogući ishod; u
nekim slučajevima, to bi se nastavljalo kroz vremenski period od dvadeset
godina. U međuvremenu, dijelovi programa bili bi
&ldquo;kanibalizirani&rdquo; kako bi činili početak nekih drugih programa.</p>
<p>
   Postojanje vlasnika sprečava ovakvu evoluciju, čineći nužnim počinjanje
ispočetka kada se razvija neki program. Ono također sprečava nove vježbenike
u proučavanju postojećih programa kako bi naučili korisne tehnike ili čak i
način na koji se veliki programi mogu izgrađivati.</p>
<p>
   Vlasnici isto tako ometaju obrazovanje. Sreo sam sjajne studente računalnih
znanosti koji nikada nisu vidjeli izvorni kod nekog velikog programa. Mogu
biti dobri u pisanju malih programa, ali ne mogu početi učiti različite
vještine pisana velikih programa ako ne mogu vidjeti kako su to učinili
drugi.</p>
<p>
   U bilo kojem intelektualnom području, čovjek može doseći veće visine stojeći
na ramenima drugih. No to uglavnom više nije dozvoljeno u području
softvera&mdash;možete stajati samo na ramenima drugih ljudi <em>iz vaše
tvrtke</em>.</p>
<p>
   Pridružena psihosocijalna šteta utječe na duh znanstvene suradnje, koji je
običavao biti toliko jak da bi znanstvenici surađivali čak i kada su njihove
zemlje bile u ratu. U tom duhu, japanski oceanografi koji su napustili svoj
laboratorij na jednom otoku u Pacifiku pažljivo su sačuvali svoj rad za
osvajačke marince Sjedinjenih Država i ostavili im poruku da se dobro
pobrinu za njega.</p>
<p>
   Sukob za profit razorio je ono što je međunarodni sukob poštedio. Danas
znanstvenici iz mnogih područja ne objavljuju u svojim člancima dovoljno da
bi omogućili drugima da ponove pokus. Objavljuju samo toliko koliko je
dovoljno da omogući čitateljima da se dive koliko su ovi uspjeli
napraviti. Ovo je svakako istina u računalnoj znanosti, gdje je izvorni kod
programa o kojem se izvještava uglavnom tajan.</p>

<h4 id="does-not-matter-how">Nije važno kako je dijeljenje ograničeno</h4>
<p>
   Raspravljao sam o učincima sprečavanja ljudi da kopiraju, mijenjaju i
dorađuju program. Nisam odredio kako se to ometanje provodi, jer to ne
utječe na zaključak. Bilo da se to radi zaštitom od kopiranja, autorskim
pravima, licencama, šifriranjem, <abbr title="Read-only Memory">ROM</abbr>
karticama ili hardverskim serijskim brojevima, ako <em>uspije</em>
spriječiti korištenje, nanosi štetu.</p>
<p>
   Korisnici smatraju neke od ovih metoda odvratnijima od drugih. Predlažem da
su najmrskije one metode koje postižu svoj cilj.</p>

<h4 id="should-be-free">Softver treba biti slobodan</h4>
<p>
   Pokazao sam kako je vlasništvo nad programom&mdash;moć ograničavanja
njegovog mijenjanja ili kopiranja&mdash;ometajuće. Njegovi negativni učinci
široko su rasprostranjeni i važni. Iz toga slijedi da društvo ne bi smjelo
imati vlasnike programa.</p>
<p>
   Drugi način da se ovo shvati je da je slobodan softver ono što je društvu
potrebno, dok je vlasnički softver slab nadomjestak za to. Poticanje tog
nadomjestka nije racionalan način dobivanja onoga što nam je potrebno.</p>
<p>
   Vaclav Havel nas je savjetovao da &ldquo;radimo za nešto zato što je to
dobro, a ne samo zato što ima izgleda uspjeti.&rdquo; Tvrtka koja proizvodi
vlasnički softver ima izgleda uspjeti u svojim uskim uvjetima, no to nije
nešto što je dobro za društvo.</p>

<h3 id="why-develop">Zašto će ljudi razvijati softver</h3>
<p>
   Ako uklonimo autorska prava kao način poticanja ljudi da razvijaju softver,
isprva će se razvijati manje softvera, ali će taj softver biti
korisniji. Nije jasno hoće li ukupno zadovoljstvo korisnika biti manje; no
ako bude, ili ako ga budemo željeli povećati, postoje i drugi načini
poticanja razvoja, jednako kao što postoje i drugi načini osim naplatnih
kućica na koje se može prikupiti novac za ceste. Prije nego što počnem
govoriti o tome kako se to može učiniti, želim provjeriti koliko je umjetnog
poticaja istinski potrebno.</p>

<h4 id="fun">Programiranje je zabavno</h4>
<p>
   Postoje neka zanimanja za koje će se rijetki opredijeliti, osim zbog novca;
na primjer, izgradnja cesta. Postoje druga područja istraživanja i
umjetnosti u kojima nema velike mogućnosti da se postane bogat, za koje se
ljudi opredjeljuju zbog svojeg zanosa ili njihove vrijednosti za
društvo. Primjeri uključuju matematičku logiku, klasičnu glazbu i
arheologiju, te političko organiziranje među radnicima. Ljudi se natječu,
više tužno nego žestoko, za tih nekoliko dostupnih plaćenih namještenja, od
kojih nijedno nije naročito dobro plaćeno. Postoji mogućnost da čak i plate
za priliku da rade u određenom području, ako si to mogu priuštiti.</p>
<p>
   Takvo se područje može preko noći preobraziti ako počne nuditi mogućnost
bogaćenja. Kada se jedan radnik obogati, ostali zahtijevaju istu
priliku. Uskoro svi mogu zahtijevati veliku količinu novca da bi radili ono
što su do tada radili iz zadovoljstva. Nakon nekoliko godina, svatko povezan
s tim područjem rada s podsmijehom će gledati na pomisao da u tom području
nešto radi bez velike financijske koristi. Savjetovat će društvene planere
da osiguraju takvu financijsku korist, propisujući posebne povlastice, moći
i monopol koji su potrebni za to.</p>
<p>
   Ova se promjena dogodila u području računalnog programiranja osamdesetih
godina dvadesetog stoljeća. U sedamdesetim godinama su se pojavili članci o
&ldquo;računalnom ovisništvu&rdquo;: korisnici su bili &ldquo;online&rdquo;
i trošili na to velik novac. Općenito se smatralo da ljudi često vole
programiranje dovoljno snažno da unište svoj brak. Danas se općenito smatra
da nitko ne bi želio programirati, osim za veliku plaću. Ljudi su zaboravili
ono što su prije znali.</p>
<p>
   Ako je u nekom trenutku istina da će većina ljudi raditi u određenom
području jedino za visoku plaću, ne mora tako i ostati. Dinamika promjene
može ići i unatrag, ako društvo osigura poticaj. Ako uklonimo mogućnost
velikog bogatstva, tada će nakon nekog vremena, kada ljudi prilagode svoje
stavove, ponovno biti željni rada u tom području radi zadovoljstva zbog
postignuća.</p>
<p>
   Pitanje &ldquo;Kako da platimo programere?&rdquo; postaje lakše kada
shvatimo da se ne radi o tome da im platimo cijelo bogatstvo. Lakše je
jednostavno osigurati im dobar život.</p>

<h4 id="funding">Financiranje slobodnog softvera</h4>
<p>
   Ustanove koje plaćaju programere ne moraju biti softverske kuće. Mnoge druge
ustanove koje to mogu raditi već postoje.</p>
<p>
   Za proizvođače hardvera je bitno da podržavaju razvoj softvera čak i ako ne
mogu kontrolirati korištenje softvera. Godine 1970. mnogo je njihovog
softvera bilo slobodno jer nisu razmatrali njegovo ograničavanje. Danas
svojom sklonošću pridruživanja konzorcijima pokazuju svoje shvaćanje da
posjedovanje softvera nije nešto što im je uistinu važno.</p>
<p>
   Sveučilišta provode mnoge softverske projekte. Danas često prodaju svoje
rezultate, ali 1970. to nisu činili. Postoji li ikakva sumnja u to da bi
sveučilišta razvijala slobodan softver ako im ne bi bilo dopušteno prodavati
softver? Ove bi se projekte moglo podržavati istim vladinim ugovorima i
stipendijama kojima se sada podržava razvoj vlasničkog softvera.</p>
<p>
   Danas je uobičajeno da sveučilišni istraživači dobiju stipendije za razvoj
sustava, razviju ga gotovo do kraja i nazovu ga &ldquo;dovršenim&rdquo;, a
zatim osnuju tvrtke gdje zaista dovrše projekt i učine ga
upotrebljivim. Ponekad nedovršenu verziju proglase &ldquo;slobodnom&rdquo;;
ako su pokvareni do srži, umjesto toga od sveučilišta zatraže ekskluzivnu
licencu. To nije tajna: otvoreno je priznaju svi kojih se tiče. No kada
istraživači ne bi bili izloženi iskušenju da čine ove stvari, ipak bi i
dalje radili svoja istraživanja. </p>
<p>
   Programeri koji pišu slobodan softver mogu za život zarađivati prodajom
usluga povezanih s tim softverom. Bio sam plaćen da prenesem <a
href="/software/gcc/">GNU-ov prevodilac za jezik C</a> na novi hardver i da
izradim dodatke korisničkog sučelja za <a href="/software/emacs/">GNU-ov
Emacs</a>. (Ta poboljšanja, kada su gotova, nudim javnosti.) Također držim i
predavanja za koja sam plaćen.</p>
<p>
   Nisam sam u ovome načinu rada, sada postoji uspješna, rastuća korporacija
koja ne radi nikakvu drugu vrstu posla. Više drugih tvrtki isto tako pružaju
komercijalnu podršku za slobodan softver sustava GNU. To je začetak
gospodarske grane za neovisnu softversku podršku&mdash;gospodarske grane
koja bi mogla postati prilično velika ukoliko slobodan softver postane
dominantan. To korisnicima pruža mogućnost koja, osim za one vrlo bogate,
uglavnom nije dostupna kod vlasničkog softvera.</p>
<p>
   Nove ustanove kao što je <a href="/fsf/fsf.html">Zaklada za slobodan
softver</a> također mogu financirati programere. Većina novčanih sredstava
Zaklade dolazi od korisnika koji poštom kupuju magnetske trake. Softver na
trakama je slobodan, što znači da svaki korisnik ima slobodu kopirati ga i
mijenjati, no svejedno mnogi plaćaju da bi dobili kopije. (Prisjetite se da
se &ldquo;slobodan softver&rdquo; odnosi na slobodu, ne na cijenu.) Neki
korisnici koji već imaju kopiju naručuju trake kao način davanja priloga za
kojeg misle da ga zaslužujemo. Zaklada isto tako prima i značajne donacije
od proizvođača računala.</p>
<p>
   Zaklada za slobodan softver je neprofitna i njezin prihod troši se na
zapošljavanje što je moguće više programera. Da je postavljena kao poduzeće,
koje distribuira javnosti isti slobodan softver za istu naknadu, sada bi
svojem osnivaču osiguravala vrlo dobre prihode.</p>
<p>
   Zato što je Zaklada osnovana kao neprofitna, programeri često rade za
Zakladu u pola cijene koju bi mogli postići drugdje. Čine to zbog toga što
nemamo birokraciju, a i zbog toga što osjećaju zadovoljstvo znajući da
korištenje njihovog rada neće biti ometano. Najviše od svega, čine to zato
što je programiranje zabavno. Dodatno, volonteri su za nas napisali mnogo
korisnih programa. (Čak su i pisci tehničke dokumentacije počeli
volontirati.)</p>
<p>
   Ovo potvrđuje da je područje programiranja najviše očaravajuće od svih
područja, zajedno s glazbom i umjetnošću. Ne moramo se plašiti da nitko neće
htjeti programirati.</p>

<h4 id="owe">Što korisnici duguju razvijateljima?</h4>
<p>
   Postoji dobar razlog da korisnici softvera osjećaju moralnu obavezu
doprinijeti njegovom razvoju. Razvijatelji slobodnog softvera doprinose radu
korisnika, tako da je i pošteno i u dugoročnom interesu korisnika
financirati ih kako bi nastavili.</p>
<p>
   Međutim, ovo se ne odnosi na razvijatelje vlasničkog softvera, budući da
opstruktivnost zaslužuje kaznu, a ne nagradu.</p>
<p>
   Stoga imamo paradoks: razvijatelj slobodnog softvera ima pravo na podršku
korisnika, no bilo kakav pokušaj da se ova moralna dužnost pretvori u uvjet
razara temelje za ovu dužnost. Razvijatelj može ili zaslužiti nagradu ili je
zahtijevati, ali ne može oboje.</p>
<p>
   Vjerujem da etički razvijatelj suočen s ovim paradoksom mora djelovati tako
da zasluži nagradu, no trebao bi i moliti korisnike za dobrovoljne
donacije. Na kraju će korisnici naučiti podržavati razvijatelje bez prisile,
jednako kako su naučili podržavati javne radio i televizijske postaje.</p>

<h3 id="productivity">Što je softverska učinkovitost? </h3>
<p>
   Kada bi softver bio slobodan, i dalje bismo imali programere, no možda bi ih
bilo manje. Bi li to bilo loše za društvo?</p>
<p>
   Ne nužno. Danas napredne države imaju manje poljoprivrednika nego
1900. godine, no ne mislimo da je to loše za društvo, zato jer manje njih
proizvodi više hrane za potrošače nego što je prije činilo njih više. To
nazivamo poboljšanom učinkovitošću. Slobodan softver bi zahtijevao daleko
manje programera da bi se zadovoljila potreba, zbog povećane softverske
učinkovitosti na svim razinama:</p>

<ul>
<li> Šira upotreba svakog razvijenog programa.</li>
<li> Mogućnost prilagođavanja postojećih programa umjesto započinjanja ispočetka.</li>
<li> Bolje obrazovanje programera.</li>
<li> Uklanjanje podvostručenog truda prilikom razvijanja.</li>
</ul>

<p>
   Oni koji prigovaraju suradnji tvrdeći da bi rezultirala zapošljavanjem manje
programera zapravo prigovaraju povećanoj učinkovitosti. Usprkos tome, ti
ljudi uglavnom prihvaćaju široko rasprostranjeno uvjerenje da je softverskoj
industriji potrebna veća učinkovitost. Kako to?</p>
<p>
   &ldquo;Softverska učinkovitost&rdquo; može značiti dvije različite stvari:
ukupnu učinkovitost cjelokupnog softverskog razvoja, ili učinkovitost
pojedinačnih projekata. Ukupna učinkovitost je ono što bi društvo željelo da
se poveća, a najizravniji način da se to učini je da se uklone umjetne
prepreke suradnji koje smanjuju tu učinkovitost. No, istraživači koji
proučavaju područje &ldquo;softverske učinkovitosti&rdquo; usredotočuju se
samo na ovaj drugi, ograničeni, smisao tog izraza, gdje poboljšanje
zahtijeva težak tehnički napredak.</p>

<h3 id="competition">Je li konkurencija neizbježna?</h3>
<p>
   Je li neizbježno da se ljudi pokušavaju natjecati, nadmašiti svoje suparnike
u društvu? Možda jest. No konkurencija sama po sebi nije štetna, štetna
stvar je <em>borba</em>.</p>
<p>
   Postoji mnogo načina na koje se moguće natjecati. Natjecanje se može
sastojati od pokušaja da uvijek postignemo više, da nadmašimo ono što su
drugi učinili. Na primjer, nekada, natjecanje se odvijalo među programerskim
čarobnjacima&mdash;natjecanje u tome tko može natjerati računalo da napravi
najnevjerojatniju stvar ili u tome tko može napraviti najkraći ili najbrži
program za određeni zadatak. Ovakva vrsta natjecanja donosi dobrobit
svakome, <em>tako dugo dok</em> se održava fer sportski duh.</p>
<p>
   Konstruktivno natjecanje je dovoljno da bi motiviralo ljude za velike
napore. Mnogi ljudi natječu se kako bi bili prvi koji su posjetili sve
zemlje svijeta, neki čak troše bogatstvo pokušavajući to učiniti. No, ne
podmićuju kapetane brodova da nasuču svoje rivale na puste otoke. Zadovoljni
su time da najbolji pobijedi.</p>
<p>
   Natjecanje postaje borba kada natjecatelji počnu pokušavati ometati jedni
druge umjesto da sami napreduju&mdash;kada izraz &ldquo;Neka najbolji
pobijedi&rdquo; ustupi mjesto izrazu &ldquo;Hoću pobijediti, bio najbolji
ili ne.&rdquo; Vlasnički softver štetan je, ne zato što je to oblik
natjecanja, nego zato što je to oblik borbe među građanima našeg društva.</p>
<p>
   Natjecanje u poslu nije nužno borba. Na primjer, kada se trgovine mješovitom
robom natječu, sav njihov napor usmjeren je na poboljšavanje vlastitog
djelovanja, ne na sabotažu suparnika. No, ovo nije iskazivanje posebne
posvećenosti poslovnoj etici, prije je to zato što je, osim fizičkog
nasilja, malo prostora za borbu u toj vrsti posla.Ne dijele sva poslovna
područja ovu osobinu. Zadržavanje informacije koja bi mogla svima pomoći da
napreduju oblik je borbe.</p>
<p>
   Poslovna ideologija ne priprema ljude da se odupru iskušenju borbe s
konkurencijom. Neke vrste borbe izbačene su antitrustovskim zakonima,
istinom u zakonima o oglašavanju i slično, ali umjesto da to uopće u načelno
odbacivanje borbe općenito, direktori su izmislili druge oblike borbe koji
nisu posebno zabranjeni. Resursi društva rasipaju se u ekonomskom
ekvivalentu frakcijskog građanskog rata.</p>

<h3 id="communism">&ldquo;Zašto se ne preseliš u Rusiju?&rdquo;</h3>
<p>
   U Sjedinjenim Državama, svaki zagovornik bilo čega osim krajnjeg oblika
laissez-faire sebičnosti često je čuo ovakvu optužbu. Na primjer, uperena je
protiv onih koji podržavaju nacionalni sustav zdravstvene skrbi, kakav
postoji u svim drugim industrijaliziranim narodima svijeta. Uperena je
protiv javne podrške umjetnosti, također zajedničke svim naprednim
narodima. Pomisao da građani imaju bilo kakvu dužnost prema javnom dobru u
Americi je izjednačena s komunizmom. No, koliko su te ideje zaista slične?</p>
<p>
   Komunizam kakav je primjenjivao Sovjetski savez bio je sustav središnje
kontrole gdje je sva djelatnost bila jednoobrazna, navodno za opće dobro, no
zapravo uime članova Komunističke partije. Isto tako je oprema za kopiranje
bila strogo čuvana kako bi se spriječilo ilegalno kopiranje.</p>
<p>
   Američki sustav softverskih autorskih prava primjenjuje središnju kontrolu
nad distribucijom programa i čuva opremu za kopiranje automatskim sustavima
zaštite od kopiranja kako bi spriječio ilegalno kopiranje.</p>
<p>
   Suprotno tome, ja radim na tome da izgradim sustav u kojem su ljudi slobodni
odlučiti o svojim djelovanjima, a naročito, slobodni pomoći svojim susjedima
i slobodni izmijeniti i poboljšati alate koje koriste u svakodnevnom
životu. Sustav temeljen na dobrovoljnoj suradnji i na decentralizaciji.</p>
<p>
   Dakle, ako ćemo suditi gledišta po njihovim sličnostima ruskom komunizmu,
vlasnici softvera su ti koji su komunisti.</p>

<h3 id="premises">Pitanje pretpostavki</h3>
<p>
   U ovom dokumentu krećem od pretpostavke da korisnik softvera nije manje
važan od autora, ili čak autorovog poslodavca. Drugim riječima, njihovi
interesi i potrebe imaju jednaku težinu, kada odlučujemo koji je pravac
djelovanja najbolji.</p>
<p>
   Ova pretpostavka nije općeprihvaćena. Mnogi se drže toga da je autorov
poslodavac bitno važniji od bilo koga drugog. Kažu, na primjer, da je smisao
vlasništva nad softverom davanje autorovom poslodavcu prednosti koju
zaslužuje&mdash;bez obzira na to kako to može utjecati na javnost.</p>
<p>
   Nema koristi od pokušaja dokazivanja ili pobijanja ovih pretpostavki. Dokaz
zahtijeva dijeljene pretpostavke. Stoga je većina onoga što imam za reći
namijenjeno samo onima koji dijele moje pretpostavke, ili ih barem zanima
koje su njihove posljedice. Za one koji vjeruju da su vlasnici važniji od
svih drugih, ovaj dokument je jednostavno beznačajan.</p>
<p>
   No, zašto bi veliki broj Amerikanaca prihvatio pretpostavku kojom se
određeni ljudi po važnosti izdižu iznad svih drugih? Djelomično zbog
uvjerenja da je ova pretpostavka dio pravne tradicije američkog
društva. Neki ljudi misle da dovođenje te pretpostavke u pitanje znači
izazov temeljima društva.</p>
<p>
   Važno je da ti ljudi shvate da ove pretpostavke nisu dio naše pravne
tradicije. Nikada nisu niti bile.</p>
<p>
   Dakle, Ustav kaže da je smisao autorskih prava &ldquo;promicati napredak
znanosti i korisnih umjetnosti.&rdquo; Vrhovni sud pojasnio je to,
izjavljujući u slučaju <em>Fox Filma protiv Doyala</em> da &ldquo;jedini
interes Sjedinjenih Država i prvenstveni cilj dodjeljivanja monopola
[autorskih prava] leži u općim dobrobitima koje javnost dobiva od truda
autora.&rdquo;</p>
<p>
   Od nas se ne zahtijeva da se složimo s Ustavom ili Vrhovnim sudom. (U jednom
trenutku, oboje su dopuštali ropstvo.) Dakle, njihovi stavovi ne pobijaju
pretpostavku nadmoćnosti vlasnika. No, nadam se da će svijest o tome da je
to pretpostavka radikalno desnog krila, a ne tradicionalno priznata
pretpostavka, oslabiti njenu privlačnost.</p>

<h3 id="conclusion">Zaključak</h3>
<p>
   Želimo vjerovati da naše društvo potiče pomaganje svojem susjedu, no svaki
put kada nagradimo nečiju opstruktivnost, ili se divimo nečijem bogatstvu
koje su stekli na ovaj način, šaljemo suprotnu poruku.</p>
<p>
   Škrtarenje softverom jedan je oblik naše opće voljnosti da zanemarimo
blagostanje društva u zamjenu za osobnu dobit. Možemo to zanemarivanje
pratiti od Ronalda Reagana do Dicka Cheneya, od Exxona do Enrona, od
neuspješnih banaka do neuspješnih škola. Možemo ga mjeriti veličinom
beskućničke populacije i zatvorske populacije. Protudruštveni duh hrani se
sam sobom, jer što više vidimo da nam drugi ljudi ne žele pomoći, više se
uzaludnim čini da mi pomognemo njima. Time se društvo raspada u džunglu.</p>
<p>
   Ne želimo li živjeti u džungli, moramo promijeniti naše stavove. Moramo
početi slati poruku da je dobar građanin onaj koji surađuje kada je to
svrsishodno, a ne onaj koji je uspješan u uzimanju od drugih. Nadam se da će
pokret za slobodan softver tome doprinijeti: barem u jednom području,
zamijenit ćemo džunglu efikasnijim sustavom koji potiče i funkcionira na
dobrovoljnoj suradnji.</p>


<h3 id="footnotes">Napomene</h3>

<ol>
<li id="f1">Riječ &ldquo;slobodan&rdquo; u izrazu &ldquo;slobodan softver&rdquo; odnosi
se na slobodu, a ne na cijenu; cijena plaćena za primjerak slobodnog
programa može biti nula, ili mala, ili (rijetko) prilično velika.</li>

<li id="f2">Problemi zagađenja i prometne zagušenosti ne mijenjaju ovaj
zaključak. Želimo li vožnju učiniti skupljom kako bismo destimulirali vožnju
općenito, nepovoljno je to učiniti upotrebom naplatnih kućica, koje
doprinose i zagađenju i zagušenju. Porez na gorivo mnogo je bolji. Jednako
tako, želja da poboljšamo sigurnost ograničavajući najveću dozvoljenu brzinu
nebitna je; cesta sa slobodnim pristupom povećava prosječnu brzinu
izbjegavanjem zaustavljanja i zadržavanja, za bilo koje ograničenje brzine.</li>

<li id="f3">Netko može smatrati određeni računalni program nečim štetnim što ne bi
smjelo uopće biti dostupno, kao što je baza podataka osobnih informacija
Lotus Marketplace, koja je povučena iz prodaje zbog neodobravanja
javnosti. Većina onoga što govorim ne odnosi se na ovaj slučaj, ali nema
previše smisla prepirati se zbog postojanja vlasnika na temelju toga da će
vlasnici uzrokovati manju dostupnost programa. Vlasnik ga neće učiniti
<em>potpuno</em> nedostupnim, kao što bismo željeli u slučaju programa čije
se korištenje smatra štetnim.</li>
</ol>

<hr />
<blockquote id="fsfs"><p class="big">Ovaj esej objavljen je u djelu <a
href="http://shop.fsf.org/product/free-software-free-society/"><cite>Slobodan
softver, slobodno društvo: Izabrani eseji Richarda M. Stallmana</cite></a>.</p></blockquote>

<div class="translators-notes">

<!--TRANSLATORS: Use space (SPC) as msgstr if you don't have notes.-->
 </div>
</div>

<!-- for id="content", starts in the include above -->
<!--#include virtual="/server/footer.hr.html" -->
<div id="footer">
<div class="unprintable">

<p>Molimo vas, općenite upite o FSF &amp; GNU šaljite na <a
href="mailto:gnu@gnu.org">&lt;gnu@gnu.org&gt;</a>. Postoje i <a
href="/contact/">drugi načini kontaktiranja</a> FSF-a. Prekinute poveznice i
ostale ispravke ili prijedloge možete poslati na <a
href="mailto:webmasters@gnu.org">&lt;webmasters@gnu.org&gt;</a>.</p>

<p>
<!-- TRANSLATORS: Ignore the original text in this paragraph,
        replace it with the translation of these two:

        We work hard and do our best to provide accurate, good quality
        translations.  However, we are not exempt from imperfection.
        Please send your comments and general suggestions in this regard
        to <a href="mailto:web-translators@gnu.org">

        &lt;web-translators@gnu.org&gt;</a>.</p>

        <p>For information on coordinating and submitting translations of
        our web pages, see <a
        href="/server/standards/README.translations.html">Translations
        README</a>. -->
Radimo naporno i dajemo sve od sebe kako bismo pružili točne, visoko
kvalitetne prijevode. Međutim, nismo oslobođeni od nesavršenosti. Molimo
vas, šaljite svoje komentare i općenite prijedloge u tom smislu na <a
href="mailto:web-translators@gnu.org">&lt;web-translators@gnu.org&gt;</a>.
Za informacije o koordiniranju i dostavljanju prijevoda naših mrežnih
stranica, pogledajte <a
href="/server/standards/README.translations.html">PROČITAJME za
prijevode</a>.</p>
</div>

<p>Copyright &copy; 1991, 1992, 1998, 2000, 2001, 2006, 2007, 2010, 2017, 2018,
2020 Free Software Foundation, Inc.</p>

<p>Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom <a rel="license"
href="http://creativecommons.org/licenses/by-nd/4.0/deed.hr"> Creative
Commons Imenovanje-Bez prerada 4.0 Internațional</a>.</p>

<!--#include virtual="/server/bottom-notes.hr.html" -->
<div class="translators-credits">

<!--TRANSLATORS: Use space (SPC) as msgstr if you don't want credits.-->
<b>Prijevod</b>: Nevenko Baričević, 2013.</div>

<p class="unprintable"><!-- timestamp start -->
Vrijeme zadnje izmjene:

$Date: 2020/07/05 14:01:37 $

<!-- timestamp end -->
</p>
</div>
</div>
<!-- for class="inner", starts in the banner include -->
</body>
</html>